Design by : *Marija.* // Slika: *DeviantArt.*
< ožujak, 2009  
P U S Č P S N
            1
2 3 4 5 6 7 8
9 10 11 12 13 14 15
16 17 18 19 20 21 22
23 24 25 26 27 28 29
30 31          


Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv


Komentari On / Off

O čemu ovdje čitati?

a bit of my everyday life...pa malo o mojim (m)učenicima...događajima u školi i u našem divnom obrazovnom sustavu...


Image and video hosting by TinyPic





Linkovi

Blog.hr

moj profile na last.fm

pet centar

pesonje i svasht' nesht'

my pretty little ball of fur,moj mopsili Šlapa

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

If a doctor, lawyer, or dentist had 40 people in his office at one time, all of whom had different needs, and some of whom didn't want to be there and were causing trouble,
and the doctor, lawyer, or dentist, without assistance, had to treat them all with professional excellence for nine months, then he might have some conception of the classroom teacher's job.


by Donald D. Quinn

ponedjeljak, 30.03.2009.

....beautiful day ?????!!!!!!????

Kad misliš da u školi gore ne može i da te zaista više ništa ne može iznenaditi, heklane i nafrizirane TETE učiteljice se iznova potrude zagorčati ti dan…. Jee, istina, ne se živcirati…i ponekad zaista (ipak sam u istoj školi već četiri godine i sve "procedure i nebuloze" već dobro znam) i uspijem sprovesti onu: "u jedno uho uđe, kroz drugo izađe!" Ali ponekad...pa dajte stvarno, time out! Prošli post sam posvetila TETAMA i sama sebi olakšala dušu te si rekla da neću više! Ali ovo danas…Ne mogu a da se ne osvrnem na današnju debilanu!!!
Danas sam sa svojim petašima "odrađivala" humanitarnu akciju: "Cvijet više za dan duže" na centru grada. Skupljalo se za neki skupi aparat za bolnicu….i super. Organizirali se mi, i kolegica jedna mlada nema nastavu pa će sa mnom dežurati na centru 1. i 3. sat. Ma sve pet! Zamolim jednu od TETA da se ne naljuti ako slučajno malo zakasnim na 4.sat (2. razred), nisam nigdje nego na toj akciji i žurim natrag u školu. Upozori ona mene oštro da ne kasnim previše jer mora k liječniku u Osijek. OK, potrudit ću se svakako ne kasniti, a ni nije mi namjera….
Na centru smijeha….klinci su toliko savjesno prihvatili prodaju cvijeća da sam ja samo stajala i u nevjerici gledala u njih kako trče svuda okolo, vukući ljude za rukav, kulturno pozdravljajući i objašnjavajući da sudjeluju u humanitarnoj akciji! Kad bi nekom prodali stručak narcisa, trčali bi natrag po još vičući tko je koliko sakupio! Centar je odjekivao veselim glasovima mojih klinaca! Natječu se oni tko je više ljudi "zaskočio" i tko je koliko "zaradio"…ma superiška! U tih par sati skupili smo oko 1400 kunića…not bad, s obzirom na to da je jutarnja smjena (srednja škola) već prodavala cvijeće danas.
10 minuta prije zvona spremili mi štand i zaputili se u školu, veliki odmor je, trebaju djeca u kuhinju, a i ja ne smijem okasniti ni trenutka na sat. Sve super, ima vremena još napretek – a ubrzo smo u školi!
Na dolasku…..tadadada (fanfara, je l'?!)…hladan tuš! Kuharica koja se i inače ponaša kao da je ta kuhinja izričito njena i kao da ona otkida iz svojih usta svaki zalogaj koji je ikad ijedno dijete tamo pojelo, odmah je s vrata složila THE facu! Požurim ja ispred djece da na njih ne urla što ih nema čim je zazvonilo za odmor, i što si oni umišljaju – jesti kad su skoro svi gotovi! Objasnim joj na najljepši mogući način da su djeca u humanitarnoj akciji prodavala cvijeće i da zato malkeco kasnimo (iako ona to valjda već zna), a ona…ona mrtva hladna bulji u mene i ni riječ! Ništa, stisni zube, objašnjavaj ponovno i ispituj: "Da odnesem djeci u razred pa da tamo jedu ako joj tu smetaju? Ali ni nisu zakasnili, pa ovo - ono. Sve samo da bi se pronašao neki kompromis…da bi ona meni totalka nezainteresirano odbrusila: "Pa neka dođu i jedu, ako imaju šta!!" MOOOOOLIM?? Kako što? što to treba značiti? Pa tako…pojela su druga djeca – i to neki osmaši, a ideju im dao njihov pametni razrednik jer nikog nije bilo pokraj tacne!!! A čemu kuharica tu služi? I zašto je tacna stajala na stolu ako djece nije bilo? I ako je ona tamo, kako nekom pametnom razredniku padne na pamet ovakva ideja? Kako je to moguće? Nisam mogla k sebi doći!
Ništa, kontaj što i kako sad. Na moju novu zamolbu da im da nešto na kruh, da su djeca tri sata trkala po centru, da su gladni, žedni i polako promrzli, a uostalom, plaćaju taj obrok; i nisu se šetkali uokolo i igrali , odrađivali su dio nastave! Aha! Dobila sam samo kratko: "Ne može!" Pa valjda se zna kad treba doći u kuhinju, par minuta prije zvona da se zauzme i čuva hrana! Kao da smo na ratnom bojištu! Pa kakva bi nam djeca drugačija i bila kad ih ovako učimo!!!
Ništa nam ne preostaje nego nekako pokušati podijeliti ostatke...ali nikako to nije bilo dosta za svu djecu! Otpratim ih do razreda i smislim da im sad dam svoje novce da odu u obližnju trgovinu kupiti neke sendviče jer trebaju biti bar još tri sata u školi. Učiteljka iz hrvatskog pristane jer je i sama dobra dušica, hehe. I hajde, nekako se i ja umirim!
Uf, fuf…lagano otpuhnem, očekujući smiraj dana sa posljednjim mojim današnjim četvrtim satom, dosta uzbuđenja za danas!
Potrčim prema razredu jer znam da sad kasnim na sat nekih 5-10 minuta i da TETA čeka…odmah krenem sa isprikom i ponadam se da će žena shvatiti…kad ono…ni dozvolila mi nije da joj kažem što je i kako je bilo već rigne nevjerojatnu vatru na mene u velikom damskom stilu: "Pa dobro, gdje si ti do sad?" A ja…ja budala pokunjila glavu pa se ispričavam i pokušavam i dalje objasniti što i kako mi se dogodilo i da ne mogu dozvoliti da se kuharica tako otresa na djeci, da djeca gladuju… Promrmlja ona nešto, aha, da, razumijem, ali neuvjerljivo, okrene se i ode…A ja ostade sa grčem u stomaku i sva jadna pitajući se jesam li to mogla ipak izbjeći i jesam li zaista ovo zaslužila…. Prošlo mi je kroz glavu i to da si ubuduće pregrizem jezik i ne prijavljujem se više za ništa da ću raditi, a što nije čista nastava! Sakupi se, draga, kako znaš i umiješ, i odradi još taj jedan sat!
Ali neee, nije to sve! Poslije sata kolegica koja je bila sa mnom na akciji, ispriča mi cijelu storiju - kako je dotična TETA još prije zvona u zbornici šizila da gdje sam ja i to trubila TETI broj dva (koja je još "začinjenija" i uvijek spremna za uvaliti kajlu i nabiti ti nož…a toliko me "voli" od mog prvog prvcatog dana u ovoj školi, da je jedva dočekala ovakav trenutak. Na to je TETA broj dva bez da trepne izvalila: "Pa eno je gore u maloj zbornici, pije kavu!!" I naravno da je ova pošizila još i više te me tek onda stala pljuvati - kako sam samo mogla, kako mogu biti tako neodgovorna, a znam da moram požuriti, da ovo i ono…A TETA 2 masti svoje već ionako premasne brke – aha, sad mi je baš lijepo podvalila! Ajme…kad je mene spopalo… Pa odakle joj pravo? Kako samo može? Sjedim gore i pijuckam kavu?? Pa sramotno, sramotnooo! Što sam joj ja toliko u životu napravila???
Navala bijesa; nisam mogla ni udahnuti da izustim suvislu rečenicu…Mislim da sam izgledala kao Tom iz Tom&Jerrya kad mu se do vrha očiju puni bijes i ona para počne sukljati iz ušiju! Sletila sam se pronaći dotičnu -TETU 2 - kako bih joj rekla sve i svašta. Ali ona je već otišla kući…pa naravno! A onda…suza suzu počela stizati…tu sam totalka pukla! Naišla draga mi koleginica mlada, učiteljka iz hrvatskoga i zajedno opletosmo po TETAMA…ajme, što sam psovala. Sve me sramota! A suze ne staju....baš kao ni kiša koja BAŠ SAD pada kao luda! Još ni kući ne mogu jer nemam umbrelu; a dragi otišao prodati bebu Šlapićevog sina u Osijek pa ne može po mene u školice!?! Može li gore? ……………………….......................................
Ma može, kažem sama sebi, duboko udahnem i obučem kaput te u velikom stilu izustim nešto poput: "Ma nek' se one sve lagano gone u ********** maminu i neka si nabave štangu i na njoj neka se zadovoljavaju!" Sram me bilo, znam! Ali kao da mi je bilo malo lakše.
Po dolasku kući nazovem dragoga, on je na putu kući….čuje on po glasu mome da nešto naveliko ne štima! Kažem sama sebi: "Odgodit ću pretres događaja da se i on ne uzrujava dok ne dođe kući". Kako kazah, tako i učinih….ali ne ide tako, moram se još negdje ispuhati – zovi sad "S.O.S. mama" - to će pomoći! I opet…još jedna navala bijesa pa rijeka suza pa opetovano bijesa i….uf, huh…majka me tješi baš onako kako to mame lijepo znaju…ma je, u pravu je ona…neću sad više uopće na to misliti…uf, huh…bolje je! Spustim slušalicu, upalim komp i navrnem People in planes do daske i pjevušim iz svega glasa….
Ubrzo je stigao i dragi, slijedi detaljno prožvakavanje cijelog današnjeg dana, pa i opet tješenje, ali ovaj put onako kako to samo dragi zna….pa zagrljaj i pusa. Pa dragi uze gitaru i otpjevuši mi nježno: "Jedina moja, tebi sviram jaaa, jedina moja, tebi pjevam jaaa…."…uf, huh…dobro je - bonaca..................................................
Sad sam se tušnila, dragi je shrvan umorom od zaista napornog mu dana (koji mu je započeo u 5 ujutro) zaspuljkio, a mala si skuhala još jednu kavu – pa ionako samo cijele dane kavice ispijam, ništa ne radim…pa što onda ne bismo nastavili u tom tonu?? I eto ga….dok sad ovo slovce privodim kraju…mislim si da me baš briga….sve je to super i ipak može i gore!
Osim što smo danas uspjeli prodati sina Šlapina, osim ljepota koje mi pruža život i dragi moj u njemu; i klinci moji, i svi dobri ljudi koje znam…pa ja ću i na morje, a dan povratka, 10. 8. zaokružit ćemo kao u snu - karte za U2 su MOJE!!!! Da, da, da! Uf...huh...veliki smile....

***A što sam se za karte namučila - sa velikim podebljanim i podvučenim početnim N! Od 21h sam dudila na netu – ulogirala se kao prava i čekala ponoć…..hmmmm, da! Oko pola 3 ujutro više nisam znala koju tipku stišćem i koji mi se tab vrti i koliko njih sam otvorila da vrte i učitavaju istu stranicu…oči ispadaju i suze od buljenja u ekran, guzove više ne osjećam, leđa otkidaju, a lobotomijom urezano u mozgu: "Poštovani, web dućan trenutno poslužuje maksimalan broj korisnika, molimo pokušajte kasnije"....
Već sam mislila odustati…i ovim putem hvala ti, brate moj u Zagrebima! Dudio on sa mnom preko MSNa cijelo to vrijeme…a ja mu prenosila događanja kao na tekmi….i tako, kroz kuknjavu i šalu odustala nisam! Oko tri upala sam...pa da ne povjeruješ kolačima od očiju! A kada smo i to obavili…..ma….la vita e belllllllllaaaaaaaa!
I stoga….za kraj, samo prigodna pjema; Bono je zakon, hehe:

Beautiful Day

The heart is a bloom shoots up through the stony ground
There's no room
No space to rent in this town

You're out of luck and the reason that you had to care
The traffic is stuck
And you're not moving anywhere

You thought you'd found a friend to take you out of this place
Someone you could lend a hand in return for grace

It's a beautiful day
Sky falls, you feel like
It's a beautiful day, don't let it get away

(...)
You love this town
Even if that doesn't ring true
You've been all over
And it's been all over you

It's a beautiful day, don't let it get away
It's a beautiful day

Touch me
Take me to that other place
Teach me
I know I'm not a hopeless case

See the world in green and blue
See China right in front of you
See the canyons broken by cloud
See the tuna fleets clearing the sea out
See the Bedouin fires at night
See the oil fields at first light
And see the bird with a leaf in her mouth
After the flood all the colors came out

(….)

What you don't have you don't need it now
What you don't know you can feel it somehow
What you don't have you don't need it now
Don't need it now
Was a beautiful day

- 23:46 - Ispeci pa reci (13) - Papira, papira amo – a čemu? - #


subota, 07.03.2009.

So long, it was soooo long ago....

Eheto i mene back to the world of blogovanja!!!!! Zaistač je bilo long, long time ago...Pa da pokušamo nadoknaditi sve od zadnjeg javljanja. Krenulo je to nekako ovako...komp mi se i opetovano pokvario – tri tjedna bio na promatranju…da bi gospon majstor pronašao figu!!!! Jeah, nije li to bajoslovno??
Što se tiče prvog izleta mlade razrednice, o kojemu sam davno pisala, isto tako sam išla figu!!! A zašto? Pa zbog onog dobroćudnog tumora koji mi je na kraju ispao noćna mora – od sitnog reza pretvorilo se to u nešto puno veće! Ležala u bolnici – i to na hodniku – kao neko siroče – jer nije bilo raspoloživih kreveta po sobama! Kakav je to samo bio prizor…i još sam, u strci, zaboravila sa sobom ponijeti papuče: zamislite si samo scenu…gospodična u crvenoj frotiranoj (ah, to je moja lucky pidjama!) piđami sjedi na pola, samog po sebi, odvratnog bolničkog hodnika, na krevetu oko kojeg su po podu poslagane my personal belongings…Raščerupana i sva podbula te, naravno, razmazane maskare od plakanja (naime, dotur ala Dr. House rekao mi je dan prije da možda neću ni morati ostajati u bolnicama pa se mala i namaskarirala) jer mi je saopćeno da ipak ostajem u bolnici, …. A na nogicama, ni manje ni više, nego moje čizmetine Dr. Martensa…Nakon litara suza i dolaska moga dragoga sve je bilo malkeco better!
Nakon povratka iz bolnice "dva – tri dana kreveta i siguran put u Zagrabiju sa klincima" (po riječima Dr. Housea) pretvorio se u tri tjedna ležanja na stomaku, "Her Flickovanja" do toaleta i potpune bespomoćnosti za išta! Ležanje, ležanje i samo ležanje (na stomaku ili, ako se uspijem narediti da ne boli, malo na boku!). Prvih par dana bilo je OK – nema škole, klinaca i obaveza…malo psihičkog odmora svakom dobro dojde! Ali, brate, TRI TJEDNA…..ispalila sam na svaki mogući živac i neuron…nisam mogla dočekati dan povratka u školu!
I tamanček 12. mjesec stigao…drži, ne daj s ocjenjivanjem i zaostacima u papirologiji, gradivu i svim ostalim školskim shemama. Ma sve je mala uspjela, imala sam neopisivu volju za rad i nije mi padalo na um zakukati kako bih ja na praznike…Pomišljah tu i tamo sjesti i nešto "izblogati", ali vremena baš i nije bilo mnogo.
Božić…ma opet smo dragi i ja imali najlipši borić na svijetu…
Prošlo i to…krenulo polugodište numero due…Kako je krenulo, tako je svašta – nešto trulo u državi Danskoj, odnosno, školi našoj, navrlo na vratanca! Tuže se po školi…hoće smjenu drage nam ravnalice…svi samo gledaju tko je u kojemu klanu i kako će tko kome zabiti nož u leđa…ajme, brate, pa dajte, ljudi smo! Očito baš stoga što smo ljudi takove spačke redovito nam se serviraju na stol…Pod "nam" mislim na podanike ravnateljičine – kako su nas "od milja" nazivali…a atmosfera u školi je sve gora i gora…počinjem se izjutra buditi iznervirana i sva jadna što je tek utorak…putem do škole knedla u grlu i grč u stomaku…kad će taj petak??? U školi zujimo uokolo, izbjegavajući nagazne mine i prljave tračerije…Yes, završio je radni dan, još tri dana do vikenda!!! I tako neko vrijeme…
Da ne duljim, ima pravde i ravnalica nam naša ostala ravnalica! Prošao je natječaj i nisu je uspjeli srušiti! I dalje su na snazi zakulisne igre, ali trenutno je na prvoj linije fronte ipak malo mirnije!
Ono što je totalka je da ja samo radim svoj posao i što se više trudim i pokušavam – zbog sebe i zbog te djece – sve sam gora! "Što sad ona sebi umišlja? Izvodi neke bijesne gliste, projekt ovaj ili onaj…što ona misli, da je pametnija od nas? Kako je to obučena?", i slične debilane…..a skužila sam i zašto! Pa zato što sam mlada, nisam konzerva, i nas, od razredne nastave, u školi, dvije imamo diplomu Učiteljskog fakulteta i položen stručni ispit, a ostale gospođe učiteljice imaju samo Višu školu ili kako se to tada nazivalo! Pa da ne povjeruješ! Pa ja do nedavno nisam ni znala da je to tako! Ma što to mene briga; tko ima kakvu školu, ja gledam ČOVJEKA, osobu, biće….haloooo! Ali očito mnogi ne razmišljaju tako. Davno mi je mami rekla da se probudim i naučim se živjeti među tim vukovima….Ne znam je li u svim školama tako, ali definitivno već postajemo poznati po spačkama i majmunarijama!
"Kako se to obukla i kakav primjer pruža djeci, u širokim trapezicama, martama, s ljubičastim pramenom i nekavim tu bedževima na torbi?" - eh, to mi je najjače! Jesam li ja ćorava i nemam pojma pa je samo meni milijun puta neukusnije ako gospođa obuče heklanu majicu bez potkošulje i kroz te rupe joj se vidi sisa i pet pojaseva za spašavanje oko stomaka? Bitno je da je ona obukla tamne hlače na crtu i štiklu; eeee, onda je ona ukusno odjevena! Ili majica na bretele, da ne zaboravimo, s čipkom iz koje su joj i opet sise na izvol'te..ali ne, i opet je bitno što je dama na ramena nagrnula sako, ima hlače na crtu, štiklu, savršeni minival i tonu Barbie – šminke!…A ja uvijek zakopčana do grla, bez stomaka i ijednog nepotrebnog dijela tijela na pokazivanju….neee, to ne valja! To je loš uzor mladima…ljepši je pogled na tvoju dojku i šlaufove! Ne volim o tome tepsti, definitivno se o ukusima ne raspravlja i svi imamo svojih prednosti i mana, i sve ih tamo pokušavam gledam kao ljudska bića…ali, daj više me pustite na miru! Mlada sam, da, ali ne znači da me treba gaziti i šutati i takovim glupostima me opsjedati jer nemam 100 godina radnog iskustva (a i o iskustvu nekih dama bi se itekako dalo raspravljati, ali neću!)….pa imat ću ga i ja jednom!

No, hajdemo mi dalje! Na malo veselije teme! Moj Šlaponja itekako ima buran seksualni život! Da, da….mali se pari naveliko! Izuzev onog lošeg izleta od jesenas (kad je Šlapa ostao kod onog tipa nekoliko dana, i od čega, na kraju nije bilo ništa – pisala sam o tome) 1. 2. postao je tata (i to prirodnim putem) dva mala mopsilija! Bili smo ih vidjeti nedavno….ajme meni, ludilo! Lupino i njegovi fotografski sessioni su za mene bili nula bodova! Islikala sam bebače milijun i jedan put…preprepreslatki su! Odlučili smo se za prodaju…već se zezamo kako će nam ove godine Šlapa platiti more, hahaha!
Ali to leglo nije sve…baš ovijeh dana čekamo da se okoti još jedna kujica…a i gospon s čijom kujom se Šlapa prvi put pario našao je novu "mušteriju" pa očekujemo novi skok za nekih desetak dana!
Eh, da, more…uplatila ja još u prvom mjesecu – isto mjesto, isti hotel, ali ovaj put deset dana! I baš me briga! Nestrpljivo čekam taj trenutak, iako do tada ima još puno…ali tko čeka, dočeka! I baš se veselim….imam svoga dragoga, i pasa maloga, more nas čeka ….a gospođe iskompleksirane neka se laganini……friziraju i dotjeruju, haha….
Do slijedećeg slova, baš kako je ispjevao Frank Sinatra:

That's life, that's what all the people say.
You're riding high in April,
Shot down in May
But I know I'm gonna change that tune,
When I'm back on top, back on top in June.

I said that's life, and as funny as it may seem
Some people get their kicks,
Stompin' on a dream
But I don't let it, let it get me down,
'Cause this fine ol' world it keeps spinning around

I've been a puppet, a pauper, a pirate,
A poet, a pawn and a king.
I've been up and down and over and out
And I know one thing:
Each time I find myself, flat on my face,
I pick myself up and get back in the race….


- 14:05 - Ispeci pa reci (4) - Papira, papira amo – a čemu? - #


četvrtak, 23.10.2008.

...da mi se zavrti u glavi!?!

I eheto mene opetovano…nakon dužeg vremena…i ne, nije samo moja krivica, odnosno lijenost! Ovaj ćemo put velik dio ljutito svaliti na današnju čudesnu tehnologiju!! How and why?? E pa zato što mi komp nije star niti godinu dana, a već drugi put završio je na servisu…i blago meni! Ne znam što mi je gore – bijesniti na X – shop u kojem sam ga kupila sa super, bogatom i turbo opremom (od ogromne memorije preko velikog LCD ekrana do ne znam ti ni sama kojih preodličnih komponenti) – ili općenito na to kako se današnja tehnologija razvija. Aparati serijski "gmižu" na police kao glistice poslije kiše, a očito bez pravilne, potrebne kontrole istih. Pod krinkom super nevjerojatnih "nabildanih" aparata (dobro da još i sami, umjesto nas, ne zadaju sami sebi zadatak i obavljaju potrebne radnje) i još "nabildanijih" cijena masovno nam uvaljuju super kvarljive stvari – dovoljno je da aparat krivo pogledaš, on se pokvari (?!), a popravci koštaju da ti ispadnu oči…
I tako ja (PO DRUGI PUT U GODINI DANA) jedno poslijepodne pišući pripreme i mjesečne planove ostadoh zatečena najprije totalnom blokadom - u pola radnje ni makac! Nakon 20-ak sekundi plavi ekran i svašta – nešto piše…yeah! Ništa uspjela spremiti na USB nisam, a i krenuti trebam na glumpavi ECDL tečaj, da se još informatički obrazujem (i to mi je tlaka nad glavom, bljakić)…kako ću sad učiti i vježbati za te ispite?! Ma kako ću uopće bez računala? Kao bez glave…Zovi brata – servis, da se doveze do mene, da pokuša spasiti stvar. Dobro da je nedavno položio vozački jer oca ne bi mogli natjerati da se provoza nekih 20 km u mirno mu poslijepodne, da dofura brata koji će možda pomoći sisterici…
Ništa napraviti nismo uspjeli, a ne mogu na servis voziti barem još 10-ak dana – dragi radi every day – opet neke izmjene. I tako sam ja pokušavala paliti komp i spasiti što se spasiti da…nešto uspjela jesam, ali ubrzo zablokira i gotovo! Dok smo uspjeli naći slobodan dan da odvezemo komp na servis pa dok smo podigli Windowse (naravno i opet bratac)…puno vremena…Ali sada sve pet, radi kao satić…do kad?? Ne znam, ali nadam se da će proći barem cijela godina do slijedećeg kvara!!
Što ima u školama? Svašta – nešto i lijepo i ružno! Eh, tu sad dolazimo do malenog dijela krivice malenkosti moje, što ne napisah niti slovce nakon 15-ak dana bez glave, ups, bez kompa, hehe! Živim školu doslovno od jutra do sutra, nešto kao parazitski odnos – žmiče ona mene, ali ipak žmičem i ja nju! Testovi, ocjenjivanje, individualni razgovori s roditeljima, radionice s djecom za nenasilno ponašanje (bilo je tučnjave u koju je jedna majka uplela i policiju – o tome kasnije), pripreme za Dane kruha, radni nenastavni dan nas učitelja (Vukovar (Ovčara, crkva sv. Filipa i Jakova, muzejska bolnica (samo ću reći: jeza!!), Osijek – HNK) i nezaobilazno štrebanje i odlasci (poslije 6 sati nastave) na ECDL iliti tumpavi informatički tečaj!! Uhvatila me i neka gripoza, tjedan dana u temperaturi i prenepodnošljivoj glavobolji bauljala sam po školi jedva čekajući da dođem doma i bacim se u horizontalu! Ima toga još, ne želim dalje ni nabrajati, već mi se sada vrti u glavi! Ali, OK; jedna prelijepa stvar je da je dobar dio toga iza mene…A i neke od tih stvari ostaju u lijepom sjećanju!
Baš kao što su Dani kruha – sve je prošlo baš nice – naši petaši zasjenili su sve ostale razrede – za štandove koje smo radili donijeli su doslovno sve što se donijeti moglo…od starinskih stolnjaka, fenjera, sita, ćupova, preko najsitnijih kiflica, keksića i štapića u svim mogućim slatkim i slanima varijantama, gužvara, kuglofa, lepinjica, krofni do predivno ukrašenih kruhova iz krušnih pećica. Da ne govorimo o tonama kestenja, oraha, lješnjaka, jabuka, kukuruza…nevjerojatno! Mogli smo to otići na plac prodavati sa bakicama, hehe! Baš su si bake, mame i ta djeca dali truda! Nakupili smo sa svih štandova slanih, slatkih keksića i ostalih kolača i voća, posložili u nekoliko košara i nakon priredbe odnijeli s klincima u starački dom. Starčeki su bili sretni što smo ih obišli - kad su vidjeli djecu, neki su se čak i rasplakali…pjevali mi njima, a i oni nama – "…sve ptičice iz gore spustile se na more…", pjevale su srčano bakice, a i djedeki. Na odlasku poneki i darivali djecu, kako je što tko imao u džepovima…eh, tu je bilo smijeha – najviše ljutih bombona (Helf, pa oni kao šarafi mentolci), poneka žvakaća guma, ali najzbunjenija je bila djevojčica koja je na dar dobila, ni manje ni više nego češanj češnjaka, haha! Eto, i toga ima…to se valjda djedici jedino našlo u džepu (????)!

Spomenuh radionice nenasilnog ponašanja. Uf, ovo je jedan od bljakova! "Rat" jednog dječaka iz mog razreda i paralelnog petog razreda navodno traje još od prošle godine, kada su bili četvrti. Već su mi se moji klinci žalili da im paralelci ulaze pod odmorom u razred i dobacuju im svakojakve ružne riječi, izazivaju neke dečke na tuču i ostale gluposti nevjerojatnih dječjih umova! Ništa, razrednice, umjesto da odeš piškiti pod ionako kratkim odmorima i popiti kaplju vode, dežuraj pred učionicama stada svoga! I onda hiper blentave izvlakuše zašto su baš ovaj put došli u učionicu, ne znam, hrvatskog jezika, gdje se baš ovaj sat, za divno čudo, nalaze moji učenici… A i ne mogu ja zabraniti djeci da pod odmorom šetaju po holu…trajalo to tako neko vrijeme…
Sve dok jedan dan, poslije nastave, par stotina metara od škole, moj dječarac s početka ove priče nije dobio batina od drugog dječaka, također spomenutog. Upetljao se tu još jedan dječkić moj, koji je ovoga braniti išao, inače dijete stvarno ni mrava zgazilo ne bi! Ne bi to bilo tako strašno da se ne radi o dječaku majke od prije nekoliko postova; koja zbog svojih psihoza i "fiju – fiju" od burnog "fufa-droga-cuga-besparica" života ne radi od te djece luđake i sustavno ih uništava! Niti bi bilo strašno da cijelu tu situaciju jedan treći hahar nije SNIMAO MOBITELOM!!!! Što reći? Kamo to sve ide???
Dijete moje došlo kući, mlađi brat rekao mami što se dogodilo, mali se potužio na bol u leđima, a majka pravac liječnik. Liječnica ga pregledala i nazvala policiju da podigne optužnicu - nasilje u školi!! Policija vidje s kim posla ima (svi nju znaju) i što?! U obilazak ostaloj djeci - akterima i očevicima po kućama. Došlo i drugo jutro, policije u školi nema…došla moja "divna" mati, serenda nešto…sve je to OK, ali dijete nema niti jednu modricu ili posjekotinu, a nakon što je ravnateljka stupila u kontakt s liječnicom, ova je potvrdila isto – ne, nema ozljeda, ali ona je podnijela prijavu. OK, ali, hoće li mi netko objasniti što bih ja sad trebala uraditi? Zar, osim što nad njima bdijem u školi, trebam po njih kući kad idu u školu i "razvoditi" ih poslije nastave kućama?? Ništa, pozvali mi djecu aktere – i dužnike i nedužne, obavili razgovor, napravili zapisnike, izglasali ukor dječaku napadaču i čekali policiju. Koja se, naravno, pojavila nije! Pojačan oprez u školi, radionice, pozvani roditelji dječaka koji je tukao, na izlet koji nam uskoro slijedi, on ići neće…i rekli bi ljudi, to je to. E, nije!!!
Za jedno tjedan dana ujutro sam bila u područnoj školi te taj dan nemam nastavu u matičnoj, a nakon toga otišla u bolnicu u drugo mjesto – pregled i dijagnoza neke velike izrasline – rekoše mi dobroćudni tumor. Idem za nekih tjedan do dva na odstranjivanje istog! Izađoh iz bolnice, kad zvoni telefon – ravnalica zove! Sva "sretna", opijena "veselom" viješću u svezi glede (malog mede??) zdravlja moga javim se na telefon…imala sam što i čuti!! Po dolasku u školu, dječak koji je u prvom slučaju bio napadač sada je postao žrtva, ali ni manje ni više, nego od ruke psihotične majke!! Da, da, mama mog istučenog dječaka sačekala, i opet nešto dalje od škole, dijete i fljas, udri po njemu, uz stotine ružnih riječi i prijetnji! Što se sada dogodilo? Pa naravno da je dijete odmah nazvalo kući, a bijesni roditelji, imaju i pravo, nazvali policiju. Yeah! Hajdemo nanovo! Policija ovaj put došla u školu...ali što da mi tu uradimo? Nismo mi policija niti sud…niti je ta luda mama učenik moj niti ide u školu pa da joj naša ravnalica ravnateljka…mislim, ne znam! Sve je to žalosno, ali mi ovdje stvarno ništa ne možemo. Roditelji trebaju podnijeti privatnu tužbu protiv ove pomahnitale matere! I opet zovi dječaka napadača/žrtvu, zapisnik, blabla. I to je to! Uz tonu pojedenih živaca nas razrednika i ravnateljke! Za sad stoji na tom! Što i kako će se dalje događati, zaista ne znam, ali znam da je sve to zaista otišlo predaleko! Ta današnja djeca, prostote, agresivnost, prokletinja, naslađivanje tuđim jadom…ali i pomahnitali roditelji…strašno! Let's move on…
Sada nam ostaje pripremanje izleta – posjet Zagrabiji, s naglaskom na Interliber i Sajam glazbe i multimedije, u studenom! Dobili smo jednu ponudu, čekamo još dvije…već sad vidim da će biti lakše otići tamo i vratiti se nego obaviti sve ove prije potrebne formalnosti i gluposti oko organizacije – tri ponude, sastanak učenika i roditelja predstavnika za odabir najbolje ponude, zapisnik i potpisi, potpisi svih roditelja o slaganju istih sa odlaskom djeteta na izlet, cjelokupni plan i program toga dana, sa ciljevima i svim pripadajućim bleskastim sitnicama…uf, da mi se i opet lagano zavrti u glavi…A trebamo i smisliti kako spojiti iliti bolje rečeno, razdvojiti i na oku držati naše zavađene dječake i druge pojedince iz prethodne priče…Ništa, skoro da i ja obučem plavu uniformu, ponesem palicu i žandariraj, hehe! Ipak se nadam da će to sve biti lijepo i da će se djeca zabaviti, i da ćemo svi doći kući čitavi i zadovoljni...hm…bumo vidli! I neću više kukati jer kad se sve zbroji i oduzme, moj posao i ta djeca, bez obzira na sve poteškoće, ipak mi radi zadovoljstvo (at least for now, haha)!

Toliko nakon nešto dužeg vremena, čekaju me informatički zadaci i hrpa testova riječi za ispravak, jupijajajupijupija!

**Što rekoše slavni o mojoj potonje spomenutoj nadi??
"We must accept finite disappointment, but never lose infinite hope."
by Martin Luther King, Jr

A eto i jedne prigodne sličkice:


iXplore The World



- 21:12 - Ispeci pa reci (5) - Papira, papira amo – a čemu? - #


nedjelja, 28.09.2008.

Kako je mlada razrednica preživjela prvi roditeljski

Eto me nakon, psihološki, predugog tjedna i subote sa zaslužene "sve četiri u zraku"…Čari našega posla, hehe!
Početak tjedna uobičajeno, počele djeci sjedati u imenik poneke jedinice i minusi iz povijesti jer ne nose radne bilježnice! Ma krasno…ljenčine male, ne uče! Sve bi to bilo za pet, kada bi djeca uopće imala radne bilježnice koje, sram ih bilo, ne nose u školu!! Niti jedno dijete još uvijek, zbog predobro obavljene distribucije udžbenika, nema radnu bilježnicu iz nijednog predmeta!! A kad bi imali udžbenike, možda bi iz njih i učili, kao što to nastavnica zahtijeva! Sram ih bilo, ne uče iz udžbenika, koje, ne vlastitom krivicom, UOPĆE ne posjeduju! Moji imaju, ali kolegin razred nema! Halo, gospođo povjesničarka!! Ono što im diktirate na satu, to je jedino što ta djeca imaju, i ne možete od njih zahtijevati da uče po knjizi ili da nose radne bilježnice u školu!! Ili ipak možete?? Očito da da! Ne opravdavam ih, ali čini se da su djeca još dosta pogubljena u promjenama koje nosi peti razred! Kažu, nije nastavnica rekla da će tako otvarati imenik i pitati kog stigne!! Objašnjavaj, razrednice, naravno, na satu engleskoga jezika (što bi postojao samo jedan sat SRO tjedno, neka to bude i svaki sat englisha, haha), da to više nije kao u nižim razredima – neće učiteljica više pet tjedana ranije najaviti da će pitati BAŠ TEBE taj i taj dan, niti će ti reći što će te točno pitati! Nije ta jedna jedinica ništa strašno, sve se to da ispraviti, trebaju se djeca priviknuti na sve to, trebaju redovito učiti…Ali ipak, zahtijevati nemoguće…eh, to ipak nije u redu!
Što je to što me natjeralo na dizanje "sve četiri u zrak" u subotu? Kaže i naslov: RODITELJSKI sastanak, i to preuranjeni! Isplanirali mi roditeljski za kraj slijedećeg tjedna…AHA! Zove moja ravnalica u srijedu poslijepodne (kad je nastava odavno završila) da roditeljski mora biti održan najkasnije do petka jer je potrebno izabrati predstavnika roditelja za Vijeće! Ja sam to totalka smetnula s uma! Kako ću u zadnji tren poslati obavijest roditeljima - ima ih koji rade poslijepodne, petak je…?! Što ću, jadna li sam, pa meni treba DUUUUGA psihička priprema …Dragi se smije i tješi me da tako i treba – što manje MOJIH psihičkih pripremanja, to bolje! Ovako naglo će još bolje ispasti…Ma sve to ima logike, ali pusti sad to, ne mogu ja to tako, ne mogu! Počela razrednica nokte grickati (što nisam radila od vrtića), počela se znojiti (a inače sam preprezimogrozna), kroz glavu furnja sve i svašta…a joj, poludit ću! A i dalje je srijeda, 20-ak minuta nakon razgovora s ravnateljkom! Znam da sam prevelik trtaroš…ali ovo mi je prvi prvcati roditeljski! Angažirali se svi u tješenju mene, od dragoga, preko ravnateljke, kolegica s posla, majke, brata, ali ništa ne pomaže previše!
Prođe tako nekako, nervozno da bi čovjek iz kože iskočio, i četvrtak te petak prijepodne (opet ti, dragi, trpi moja nebulozna stanja! A stvarno taj čovjek ima razumijevanja, pa to je nevjerojatno! Sama bih sebe ponekad šutnula u guz i ne znam što si ne bih napravila, ali on ne! Uvijek je tu, s pravom rečenicom, gestom i zagrljajem!).
Petak poslijepodne, 16 sati…našli se nas troje "hrabrih" razrednika - jedan svježe diplomirao, druga apsolventica (mijenja kolegu koji je na bolovanju), i ja s najviše iskustva u radu, ali ovakvoga nimalo! Ne znaš koji više van sebe! Znam da je ovo prvi roditeljski, i sama ravnateljka rekla mi je da nema što trajati dulje od 40-ak minuta, ali treba izdržati i tih četrdeset! Napravismo sve pripreme (pribor, učionice, blabla…) i počeše polako roditelji pristizati. Kako koji uđe u dvoranu, tako mene oblije navala crvenila, znoja, pritiska i svega ostaloga, u ovakvim trenutcima, poprilično nepoželjnoga. A i ovih dvoje ništa bolje – mijenjaju boje kao semafori, apsolventici se suše usta. A kolega nam je zato onaj tip koji tremu prikriva šalom. Zato je bio, da se tako izrazim, "naboden" da otvori roditeljski. Eh, žene, sram nas bilo! Slijedi prezentacija nužnog zla: Pravilnik o ocjenjivanju i Kućni red, koji svakom normalnom čovjeku izlazi na uši nakon nekoliko godina ponavljanja, ali takva je procedura. Tada je svaki razrednik sa svojim roditeljima pošao u svoju učionicu…i eto ga, 3, 2, 1, udahni, krenimo! Stisni zube, iz ove kože ti nema! I opet navala crvenila i znoja, srušit ću se od pritiska 100%, što im reći, zaboravit ću, ispast ću glupson…Ma daj, skuliraj, sve je OK, proći će, preživjet ćeš…I tako, malo po malo, prošlo sve kao vjetrom otpuhano (??!)…iako mi neka knedlica stajala u grlu sve dok nisam sva bitna rekla: "Ovime bih završila naš prvi roditeljski sastanak!" Nitko sretniji od mene!!!! Sjela sam na stolicu i dubooooko udahnula i izdahnula…kao da me netko žmikao kao staru krpu proteklih 40-ak minuta, umorna i iscrpljena! Ali neka, bitno da je gotovo! Stigao dragi po mene, a s njim i moja najbolja prijateljica u stresnim situacijama - ogromenska čokolada, i još slađa prijateljica pusa - za moj prvi roditeljski. Iako ljudi ne vjeruju kad me vide da mi je čokolada zaista predraga prijateljica, to uistinu je tako, što bih lagala?! Pa ne moram imati 100 kg ako volim slatko!
Sve je bilo baš dobro, ali strah od novoga poprilično iscrpi i trema zna uraditi svašta. Ali nisam pala pod stol, nisam ništa zaboravila, nisam se osramotila, čak sam dobila i riječi potpore iliti pohvale – drago im je da je mlada razrednica i da su djeca sretna i zadovoljna sa mnom. Hehe, hvalite me, usta moja, a?!
Roditelji, hm! Rijetke znam od prije i čisto su OK, barem do sada bili! Ali naravno da postoji i ono što mi se nimalo ne sviđa. Jedna mama je psihički bolesnik, bivša narkomanka, sadašnja alkoholičarka i mjesna, da se tako izrazim, "fufa". Troje djece – očevi različiti i nepoznati...ružna majčina psihička stanja. Jedan dječak u mom razredu, a drugom predajem engleski u 1.. Prljavi, gladni, izbezumljeni i jadni, a tako inteligentni i predragi...strava! Mama ih stalno vadi iz škole, ostavlja doma danima - kao, jako je bolesna, ići će na neku operaciju, želi što više vremena provesti s djecom (kaže mi kolegica koja je mom dječaku bila učiteljica da već godinama priča priču o operaciji!). Do nje se ne može doći - isključena struja, telefon, nema prebijene pare...A socijalna služba?? Hehe, vrlo smiješno! Bili su pod prismotrom i škola je morala obavještavati ih dolaze li djeca, blabla! A onda je poginuo majčin brat i na osnovu toga dobila je neku lovu! I što se onda dogodilo? Socijalna otkantala problem jer imaju novce! Kao da je sve u novcima...pa ta djeca pate i dalje, majka ih sustavno uništava, a ni sad nisu ništa više čistija i sitija...FUJ! Ostala ona poslije roditeljskog da pita je li se njen sin prilagodio – da je prije bilo problema i da je bio utučen jer ga djeca nisu prihvaćala! Ma, ženo, on ima problema kod kuće s tobom! Dijete se predobro uklopilo u svoj razred, tako mi ga je lijepo vidjeti kako se šali i smije se, ali redovito je zadnji sat nervozan, pomalo utučen…pretpostavljam zbog povratka kući, u ono ludilo i nemir!
Druga mama…dijete na razini šestogodišnjaka i različiti psiholozi dali su istu dijagnozu…mama ju ne da po prilagođenom! Misli da će se nešto u njoj prelomiti i da će nadoći! Pa nije dijete zločesto i nepažljivo pa će se primiriti i početi raditi! Ona ne može pojmiti odnos dva prirodna broja – ne može oduzeti 7 od 35, u petom razredu!! Dijete redovito plače pod nastavom jer ne stigne prepisati s ploče, a kamoli riješiti neki zadatak, pročitati nešto ili bilo što drugo vezano uz redovitu nastavu?! Došla mama neki dan na razgovor. Ona nju ne da po prilagođenom, ne želi da ju tretiraju drugačije, i dalje će ju maksimalno gurati, pisat će s njom zadaće! Ma možeš ti njoj pisati zadaće, ali što ona od toga ima? Meni je jasno da je svakom roditelju to strašno, da si ne može priznati i teško je tim se pomiriti…ali nema druge! To dijete sad i na ovaj način pati! A onda...sama sebi je skočila u usta! Neka ja popričam s drugim nastavnicima, da ih zamolim da malo pripaze s njom – drugim riječima, da joj progledaju kroz prste i da joj pripomognu! Pa čekaj, kako sad to? Vi ne želite da se njoj pristupa drugačije jer sin je išao po prilagođenom i sad ne možete na njega prepisati obrt! Da ona ide po prilagođenom, svaki nastavnik bi joj pristupio kako treba – listići, individualizirani pristup, lakše gradivo itd. Ali ne date dijete, forsirate redoviti program – kako i zašto bi uopće nastavnici morali i trebali olakšavati joj? Rekla sam joj da to više nije razredna nastava i da će se vrlo brzo vidjeti kamo će to sve ići, ali da nikako nije za isključiti da će ona pasti razred – ja ću naći vremena za nju i gurati ju, ali znam da većina nastavnika neće! I što je najbitnije: ne mora i ne treba! Dijete ide po redovitom programu!
Kakvi su ostali roditelji još ne znam, ali kakvi god da jesu, trenutno me baš briga – uf, što sam bezobrazna! Ići ćemo korak po korak, polako u nove pobjede, hehe! Odoh baciti koji komentar ljudima, prošetati Šlaponju pa tuš, kavica i dočekati dragoga da se vrne s posla!
…do idućeg posta:
What saves a man is to take a step. Then another step. It is always the same step, but you have to take it.
by Antoine de Saint-Exupéry, Wind, Sand and Stars

- 19:30 - Ispeci pa reci (11) - Papira, papira amo – a čemu? - #


<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.